Šiljakovina je nekada pripadala petrovinskoj župi. Crkva sv. Petra u Petrovini bila je jedna od najstarijih i najznamenitijih crkvi u Turopolju. U povijesnim spomenicima spominje se već 1279. godine, a iz izvještaja Kaptola zagrebačkom banu Detriku Bubetu iz 1396. doznajemo da je crkva bila zidana, a spominje se i župni dvor u kojem je stanovao župnik.

Crkva je bila dosta imućna, imala je dosta dobročinitelja, a u dokumentima se sačuvala darovnica iz 1461. kojom zagrebački kanonik Franjo Lomnički ostavlja crkvi sve svoje posjede u Lomnici, a poklonio je crkvi i veliki kalež, novi misal i svoj brevijar.

Sačuvala su se i imena nekih petrovinskih župnika. Tako 1475. doznajemo za župnika Petra, 1494. spominje se župnik Dominik, a 1574. u župi je bio glagoljaš Matija i on je najvjerojatnije zadnji petrovinski župnik.

U narodu je postojala predaja kako je u Petrovini postojala župa dok je Turci nisu uništili. Spominjalo se i bogoslužje koje se sjajno obavljalo te da je župa bila vrlo prostrana. Kazivali su da su se na petrovinskom groblju pokapali mrtvaci čak iz Jamnice i Pokupskog, no Laszowski sumnja u taj podatak.

Petrovinski župnik uzdržavao je i školu i učitelja zbog naobrazbe djece i crkvenog pjevanja.

Poslije turske provale

Hasan-pašine provale učinile su mnogo zla u Turopolju i Vukomeričkim goricama. Selo Kostanjevec je prestalo postojati, a u Petrovina nakon provale više nije samostalna župa.

Najgora je bila 1592. godina kada "čopori turski provališe u Turopolje", Hasan-paša se utaborio na potoku Lomnici, gdje se zabavljao lovom, a njegovi su konjanici grozno harali po Turopolju iz kojeg su odvukli 1000 kola raznog žita. Prema banovom izvješću preko 2000 ljudi je zarobljeno i odvedeno.

Arhiđakon Benko Vinković je 1622. u petrovinskoj župi obavljao kanoničku vizitaciju, spominje pustu i praznu crkvu, ali spominje kako su Turci pustošili i palili kuće oko crkve ali u nju nisu dirali. Crkvu su opustošili "nevaljani kršćani", u prvom redu patroni a i neki župljani. Skinuli su crkveni krov i upotrijebili ga za svoje kuće i odnijeli sve što se odnijeti moglo. Porušili su crkvene stijene i sakristiju da bi kamen upotrijebili za svoje zgrade, a ciglu za peći. Nisu poštedjeli ni tri žrtvenika iz rezanog kamena.

Arhiđakon spominje kako je neka žena imala objavu kako će Bog pljesniti i uništavati žito sve dok se crkva ne popravi. Vizitacija iz 1634. otkriva kako je crkva bila popravljena s novim žrtvenikom sv. Petra i pokrajnim žrtvenikom sv. Pavla. Zvono je vraćeno iz goričke crkve. Crkva se vodi kao župna, ali njome upravlja velikogorički župnik.

Vizita iz 1649. govori kako je grof Nikola Erdody "podijelio tu župu" Jurju Poglediću, župniku u Odri. Iz te vizite doznajemo i koja su se sela brojila k Petrovini: Lomnica (50 kuća), Šiljakovina (20 porodica), Varaš (16 porodica i dvije plemićke kurije), donji Lukavec (11 porodica), Petrovina (9 porodica) i Kušanci (7 porodica). Od svake porodice župnik je dobivao vagan žita dok su iz Lomnice i Lukavca plemenitaši davali kvartal žita, a doseljenici vagan.

Crkva je posjedovala vinograd u Šiljakovini i mnogo zemalja od kojih je neke uživao gorički župnik, a ostale su obrađivali župljani i davali crkvi desetinu.

1668. Petrovina opet pripada Velikoj Gorici. U crkvi se služilo na Petrovo i svake treće nedjelje u mjesecu. Krajem 17. vijeka mnoge područne crkve su se napustile, a kako je selo Petrovina bilo malo nitko se nije zauzeo da se crkva ne zapusti. Još se spominje u viziti 1799. a u viziti od 1805. više se ne spominje.

Zanimljivo je kako se ta organizacija Šiljakovine na oko 20 porodica zadržala sve do kraja 19. stoljeća kada u crkvenim knjigama nalazimo 20 kućnih brojeva.

Na temelju pregleda zračnih snimki i povijesnih karata lokacija Pčelarska centrala u Petrovini Turopoljskoj predlaže se kao mogući položaj crkve Sv. Petra. Na zračnim snimkama vidljiva je i moguća trasa rimske državne ceste Emona-Siscia sjeverno od sela.

IZVOR:

  1. Emilij Laszowski - Povijest plem. općine Turopolja nekoć Zagrebačko polje zvane (sur. Velimir Deželić stariji, Janko Barle i Milan Šenoa)[3][7], 1-3, 1910., 1911. i 1924.
  2. Projekt Arheološka topografija Turopolja