Škola u Šiljakovini započela je s radom 1938. godine u adaptiranoj i dograđenoj šumarskoj kući. Školska zgrada ima u prizemlju učionicu, a na katu stan za učitelja.

Otvaranje škole u Šiljakovini potaknuo je Stjepan Gašparec, pismeniji čovjek i poslovođa, odnosno "škriban" kod veleposjednika tvrtke "Turn i Taxis". Nakon što su kupili šumarsku kuću tih vlastelina seljaci su vlastitim snagama nadogradili kat, gdje se, uz školske prostorije, nalazio i učiteljev stan. Selo Kozjača se također angažiralo u gradnji škole. Seljak Ivan Pukšić da je svoj pijesak za cjelokupnu gradnju, a vozilo se i radilo besplatno.

Kad je sve bilo gotovo, školske godine 1938.-1939., u selo nije htio doći ni jedan učitelj. Badava su raspisivani natječaji, jer su oni koji su školu došli pogledati, jedva "preplivali" kaljužu na putu do Šiljakovine.

Stjepan Gašparec je shvatio u čemu je stvar, pa je on započeo nastavu za djecu.

Škola je djelovala cijelo vrijeme s vrlo malim prekidima u ratnim vremenima. Najveći problem je bio nedostatak učitelja. Prvi pravi učitelji stigli su u Šiljakovinu 1942. godine. Bili su to Vladimir Novaković i žena mu Franjica, a pristigli su iz Hruševca Gornjeg.

Bio je to značajan događaj za ovo mjesto, jer je dolaskom ovog učiteljskog para i škola u Šiljakovini dobila odgovarajući učiteljski kadar. Naime, zbog loših puteva i kaljuža, do tada su školovani učitelji izbjegavali ovo mjesto, pa je nastava održavana uz pomoć priučenog osoblja.

Do osnutka škole u Šiljakovini selo je pripadalo školi u Kravarskom koja je osnovana negdje oko 1830.-40., zaslugom tadašnjeg župnika Mije Očića, ali je obuka bila neredovita. Škola se "stabilizirala" 1853. kad iz Pokupskog dolazi kapelan Nikola Folnegović, inače žustri Ilirac. No prava nastava u Kravarskom počinje tek dolaskom Ivana i Jane Bujić oko 1870. godine.

Najviše učenika je dolazilo iz Kravarskog, dok su ostala sela bila potpuno "gluha" na tu obvezu. Primjenjivane su kazne, privođena su djeca u školu, na sve je ostalo bez rezultata. Zimi nije bilo odjeće i obuće, a ljeti su djeca "morala na pašu" i pomagati roditeljima u polju.

Kako bi se popravilo to stanje 1929/30. otvara se škola u Velikoj Buni, na Krušaku. Zgradu za školu je kupila Zemljišna zajednica Velika Buna od građevinskog poduzetnika Nikole Hribara iz Velike Gorice. U tom školskom zdanju školuju se djeca iz Velike Bune, Ključić Brda, Male Bune, Šiljakovine i Podvornice. Preslabi odaziv djece na nastavu potaknuo je 1938. otvaranje škola u Šiljakovini i Gornjem Hruševcu.

IZVORI:

  1. Ivan Gmaz, Školostvo u velikogoričkom kraju 1617.-1997. [1998.]
  2. Mijo Kos Zorko, Velika Gorica u NOB-u II [1987.]
  3. Mijo Kos Zorko, Velika Gorica od Ilirskog preporoda do NOB-a I [1986.]